Glas i zelja
Koliko smo danas postali telepaticni, koliko se tu mrdamo i kako se zapravo snalazimo sa istom? Da li nam je telepatija ono sto zaista hocemo da se desi, da li nam je u podsvesti toliko, da sa istim zarom ocekujemo da nas neko pozove i ako slusamo u tom istom trenutku, svetski hit Call me. U tom istom trenutku gde ispoljavamo u nama samim, one osetljive boljke usamljenosti i gde sa pozudom trazimo da se u mracnim tunelima sretnemo bar glasovima. Da, kod mene je telepatija zelja da se to sto pre desi, ne ne slusam namerno 24h jednu istu pesmu, niti sam dodola da sa njom privucem sve nestro drugacije, osim ove kise koja vec nekoliko dana lije. Da, telepatija je i ceznja, cezim da mi se javis toliko, i kad mi se slucajno oko zadesi na telefonu gde stoji jasno ”imate propusten poziv” shvatim da je to zapravo ono sto sam zeleo, podsvesno ili ne.
Da se nekome naslusas glasa, da mu osetis onu ceznju da se mozda na trenutak trznes iz svega, i da kroz nos sapnes sve je ovo besmisleno, ja tebe mozda i posle svega ovog volim. Cekaj tu cu da zastanem, kad me ponovo pitas, ja cu onako promuklim glasom, reci dve tri cisto da se smaknemo sa teme. Zar nam nije bilo previse, zar nam nije bilo predugo da se gledamo i kroz nase senke da se trazimo u drugim. Bilo je i prebrzo, kad se samo setim svojih najtezih dana, kada je tvoja rec bila jaca od svake druge tuzne. Jaci od svake nedace.
Sad me tamo ima negde podalje, mozda smo mi takvi ljudi, kad se ohladimo lazno pretvorimo se u neke odbrambene stubove koje emocije i ne upijaju kao propali bedemi istih onih kapija kroz koje smo prolazili. Oko nas je odbrabeni stub, a ni mi sami ne znamo cega. Od cega se mi to branimo, kakve su to neljudske emocije koje nam dusu paraju. Mozda su nasi osmesi nezasluzeno dospeli na nasa lica. Da li su i u kom trenutku prozvali sujetu drugih? Sigurno da jesu, ne bismo ih posle toliko bojali. Sve se velike ljubavi radjaju po pogledima necijih dusa, nasa se rodila i poginula sticajem nasih ociju koje su znale da zazmure i na najteze udare. One iste na koji su nas drugi gurali. Sad kad ti cujem glas, nesto je grublji i veseliji cini mi se da je sve tako olako proslo kroz nase zivote, kao da se nismo ni jednom okrenuli i pogledali sebe u onoj masi, tamo u onoj gde nas vise nije bilo. Zasto? Pitaju se neki i danas, zasto kad smo se toliko voleli? Mozda moja prokleta zelja, tvoj prokleti ponos, ili mozda obrnuto? Sta smo zeleli nismo ni sami znali, znali smo samo da ovo vise ne ide, da i slusali smo ih.. Cutke…
Pitamo i dan danas jedno za drugo, pitamo i odgovore dobijamo. Odgovori su mozda sada i suvise dugacki da bismo ih zapamtili, pre su bili kratki, tek onako da se nesto promrmlja kroz usne. Usnama smo se pozdravljali, usnama smo se i zauvek pozdravili. Bez dodira ruku, bez rukovanja, znali smo da se nece tako olako opustiti. Dodiri neka nas se secaju, dodiri neka prepricavaju nase zelje, mi vise necemo. Misici neka cuvaju nase uzdahe.
To koliko nam je sada prazno bez istih glasove znamo samo mi. Znam ja i znas ti, niko vise. Zar ne mislis da bi bilo suvise besmisleno da prepricavamo to nekom ko ce to mozda isto da dozivi? Sigurno je mnogo nadmeno da prepricavamo nase uzdahe, nase dodire. Ne bismo ni znali vise da ih dozivimo, predaleko su otisli, nestali su u prasinama koju smo dizali recima i delima. Nestali su i ostali tamo negde nemi bez ikakvog smisla da se ponovo pojave.
Sve ovo jednako je usamljenosti prokletoj koja dolazi i tvojih ociju i koje se i dan danas bojim. Da te ne volim ne bih te se bojao, kazu mi. Kazu mi da te ne postujem ne bih te se bojao. Kazu mi mnogo toga, samo ti mi nista ne govoris. Da se hranim tvojim pogledima, bio bih alav, da se hranim tvojim dodirima bio bio napaljen a da se hranim tvojim usnama bicu slabic. Slabic i jesam vec, kad sam te i pustio da udjes u moj zivot, bez karte bez ikakve propusnice. Ti i ja i opet u krugu nestavrnih, gde smo se zatekli sami, namerno su nas tu pustili. Tvoja se pojava namerno pojavila u mom zivotu, ja svoju pojavu toliko dobro cuvam u tvom. Mozda posle svega ovoga shvatimo da smo opet tu na istom, samo da smo mozda zamenuli uloge. Ja, ti, mi pa i ti i ja i mi.
Moja zelja, druge nema sem tebe, moja zelja je i suvise jasna da je pored tebe i meni za svet nebitno. Tvoj dah, tvoj dodir, o zasto su toliko nedodirljivi…. Zastu su samo jednom dostupni?
Categorized as Kolumne/Sezonsko voce